ucjenjívānje

im. s. G ucjenjívānja proces u kojemu se što uvjetuje prijetnjom ili zastrašivanjem ili u kojemu se koga prisiljava na što

ucjenjívati

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. ucjènjujēm, 3. l. mn. ucjènjujū, imp. ucjènjūj, aor. ucjenjívah, imperf. ucjènjīvāh, prid. r. ucjenjívao, prid. t. ucjènjīvān prijetnjom ili zastrašivanjem uvjetovati što ili prisiljavati koga na što [Ucjenjivao ga je tražeći novac u zamjenu za podatke.]; vidski parnjak: ucijeniti

ùcrtati

gl. svrš. prijel. prez. 1. l. jd. ùcrtām, 3. l. mn. ùcrtajū, imp. ùcrtāj, aor. ùcrtah, prid. r. ùcrtao, prid. t. ȕcrtān crtajući obilježiti, označiti što na crtežu ili slici [~ kote na zemljovid; ~ kvadrat u kružnicu]; vidski parnjak: ucrtavati

ucrtávānje

im. s. G ucrtávānja obilježavanje crtanjem, označivanje na crtežu ili slici

ucrtávati

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. ucr̀tāvām, 3. l. mn. ucrtávajū, imp. ucr̀tāvāj, aor. ucrtávah, imperf. ucr̀tāvāh, prid. r. ucrtávao, prid. t. ucr̀tāvān crtajući obilježavati, označivati što na crtežu ili slici [~ kote na zemljovid; ~ kvadrate u kružnicu]; vidski parnjak: ucrtati

ùcvīljen

prid. G ùcvīljena; odr. ùcvīljenī, G ùcvīljenōg(a); ž. ùcvīljena, s. ùcvīljeno; komp. ucviljènijī koji je žalostan do suza

ȕčen

prid. G ȕčena; odr. ȕčenī, G ȕčenōg(a); ž. ȕčena, s. ȕčeno; komp. učènijī 1. koji je učenjem stekao veliko znanje [~ čovjek]; ant. neuk 2. koji je utemeljen na znanstvenim spoznajama [~ pristup]

ȕčenica

im. ž. G ȕčenicē; mn. N ȕčenice, G ȕčenīcā 1. ženska osoba koja pohađa osnovnu ili srednju školu [~ trećega razreda] 2. žena koja uči od koga i slijedi njegov nauk; sin. sljedbenica

ȕčeničin

prid. G ȕčeničina; ž. ȕčeničina, s. ȕčeničino 1. koji pripada ženskoj osobi koja uči, koja pohađa osnovnu ili srednju školu; sin. školarkin 2. koji pripada ženi koja uči od koga i slijedi njegov nauk; sin. sljedbeničin

ȕčeničkī

prid. G ȕčeničkōg(a); ž. ȕčeničkā, s. ȕčeničkō koji se odnosi na učenike; sin. (đački)

ȕčenīk

im. m. G ȕčenīka, V ȕčenīče; mn. N ȕčenīci, G ȕčenīkā 1. osoba koja pohađa osnovnu ili srednju školu [~ trećega razreda]; sin. (đak) 2. osoba koja uči od koga i slijedi njegov nauk; sin. sljedbenik

ȕčenōst

im. ž. G ȕčenosti, I ȕčenošću/ȕčenosti 1. osobina onoga koji je učenjem stekao veliko znanje; ant. neukost 2. svojstvo onoga što je utemeljeno na znanstvenim spoznajama 3. ukupnost čijega znanja koje obuhvaća više područja

ùčēnje

im. s. G ùčēnja; mn. N ùčēnja, G ùčēnjā 1. stjecanje znanja, vještina ili iskustva 2. prenošenje komu svojega znanja, vještina ili iskustva 3. činjenje da komu što postane navikom; sin. navikavanje, privikavanje; ant. odučavanje, odvikavanje 4. v. nauk  elektroničko ~ inform. 1. stjecanje znanja, vještina ili iskustva elektroničkim putem 2. prenošenje komu svojega znanja, vještina ili iskustva elektroničkim putem; sin. e-učenje

ùčesnica

im. ž. sudionica

ùčesnīk

im. m. sudionik

učèstalōst

im. ž. G učèstalosti, I učèstalošću/učèstalosti svojstvo onoga što je učestalo; sin. (frekvencija)

učèstao

prid. G učèstala; odr. učèstalī, G učèstalōg(a); ž. učèstala, s. učèstalo; komp. učestàlijī koji se često ponavlja [učestali izostanci]

ùčestvovānje

im. s. sudjelovanje

ùčestvovati

gl. sudjelovati

učetverostručávati

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. učetverostrùčāvām, 3. l. mn. učetverostručávajū, imp. učetverostrùčāvāj, aor. učetverostručávah, imperf. učetverostrùčāvāh, prid. r. učetverostručávao, prid. t. učetverostrùčāvān činiti četverostrukim, četiri puta većim [~ dobit] • učetverostručávati se povr. postajati četverostrukim, četiri puta većim [Plaća se učetverostručuje.]; sin. učetverostručivati; Vidski parnjak: učetverostručiti

učetveròstručiti

gl. svrš. prijel. prez. 1. l. jd. učetveròstručīm, 3. l. mn. učetveròstručē, imp. učetveròstruči, aor. učetveròstručih, prid. r. učetveròstručio, prid. t. učetveròstručen učiniti četverostrukim, četiri puta većim [~ dobit] • učetveròstručiti se povr. postati četverostrukim, četiri puta većim [Plaća se učetverostručila.]; Vidski parnjaci: učetverostručavati, učetverostručivati

učetverostručívati

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. učetverostrùčujēm, 3. l. mn. učetverostrùčujū, imp. učetverostrùčūj, aor. učetverostručívah, imperf. učetverostrùčīvāh, prid. r. učetverostručívao, prid. t. učetveròstručen usp. učetverostručavati

ùčilīšte

im. s. G ùčilīšta; mn. N ùčilīšta, G ùčilīštā mjesto na kojemu se što uči

ùčinak

im. m. G ùčīnka; mn. N ùčīnci, G ùčinākā 1. količina i vrijednost obavljenoga posla [postići dobar ~; platiti po učinku] 2. posljedica kakva usmjerena djelovanja; sin. (efekt)

učìniti

gl. svrš. prijel. prez. 1. l. jd. ùčinīm, 3. l. mn. ùčinē, imp. učìni, aor. učìnih, prid. r. učìnio, prid. t. ùčinjen postupiti na određeni način prema drugima, napraviti kakvu radnju ili obaviti kakav posao [~ dobro djelo; ~ komu uslugu; ~ štetu]

učìniti se

gl. svrš. povr. prez. 3. l. jd. ùčinī se, 3. l. mn. ùčinē se, aor. 3. l. jd. ȕčinī se, prid. r. učìnio se dobiti ili steći pogrešan dojam o kome ili čemu [Učinilo mu se da je netko tamo.]

učinkòvit

prid. G učinkòvita; odr. učinkòvitī, G učinkòvitōg(a); ž. učinkòvita, s. učinkòvito; komp. učinkovìtijī koji pomaže ili povoljno djeluje; sin. djelotvoran, ( efikasan)

učinkòvitōst

im. ž. G učinkòvitosti, I učinkòvitošću/učinkòvitosti osobina onoga koji je učinkovit ili svojstvo onoga što je učinkovito; sin. djelotvornost, ( efikasnost)

učiònica

im. ž. G učiònicē; mn. N učiònice, G učiònīcā prostorija u kojoj se uči ili u kojoj se održava nastava [Naša je ~ na prvome katu.]; sin. razred

učìtati

gl. svrš. prijel. prez. 1. l. jd. učìtām, 3. l. mn. učìtajū, imp. učìtāj, aor. učìtah, prid. r. učìtao, prid. t. ȕčitān inform. preslikati sadržaj memorijskoga mjesta ili vanjske memorije [~ podatke u računalo]; vidski parnjak: učitavati

učitávānje

im. s. G učitávānja inform. preslikavanje sadržaja memorijskoga mjesta ili vanjske memorije

učitávati

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. učìtāvām, 3. l. mn. učitávajū, imp. učìtāvāj, aor. učitávah, imperf. učìtāvāh, prid. r. učitávao, prid. t. učìtāvān inform. preslikavati sadržaj memorijskoga mjesta ili vanjske memorije [~ podatke u računalo]; vidski parnjak: učitati

ùčitelj

im. m. G ùčitelja; mn. N ùčitelji, G ùčitēljā 1. osoba koja vodi nastavu 2. osoba koja komu prenosi kakva znanja ili ga poučava kakvim vještinama [~ skijanja; ~ vožnje]

učitèljica

im. ž. G učitèljicē; mn. N učitèljice, G učitèljīcā 1. žena koja vodi nastavu 2. žena koja komu prenosi kakva znanja ili ga poučava kakvim vještinama [~ skijanja; ~ vožnje]

učitèljičin

prid. G učitèljičina; ž. učitèljičina, s. učitèljičino koji pripada učiteljici

ùčiteljskī

prid. G ùčiteljskōg(a); ž. ùčiteljskā, s. ùčiteljskō koji se odnosi na učitelje

ùčiti

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. ùčīm, 3. l. mn. ùčē, imp. ùči, aor. ùčih, imperf. ùčijāh/ùčāh, prid. r. ùčio, prid. t. ȕčen 1. stjecati znanje, vještinu ili iskustvo [~ čitati; ~ engleski jezik; ~ voziti bicikl] 2. prenositi komu svoje znanje, vještinu ili iskustvo 3. [~ koga matematiku] 4. činiti da tko prihvati nove okolnosti ili uvjete [~ lava na život u kavezu]; sin. navikavati, privikavati 5. činiti da komu što postane navikom [~ dijete da svaku večer pere zube]; sin. navikavati, privikavati; ant. odučavati, odvikavati

učlániti

gl. svrš. prijel. prez. 1. l. jd. ùčlānīm, 3. l. mn. ùčlānē, imp. učláni, aor. učlánih, prid. r. učlánio, prid. t. ùčlānjen primiti koga za člana, odobriti komu članstvo [~ nove članove u zbor] • učlániti se povr. stupiti u članstvo [~ se u planinarsko društvo]; sin. upisati; ant. ispisati, iščlaniti; vidski paranjak: učlanjivati

učlanjívati

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. učlànjujēm, 3. l. mn. učlànjujū, imp. učlànjūj, aor. učlanjívah, imperf. učlànjīvāh, prid. r. učlanjívao, prid. t. učlànjīvān primati koga za člana, odobravati komu članstvo [~ nove članove u zbor] • učlanjívati se povr. stupati u članstvo [~ se u planinarsko društvo]; sin. upisivati; ant. ispisivati, iščlanjivati; vidski paranjak: učlaniti

učvŕstiti

gl. svrš. prijel. prez. 1. l. jd. ùčvr̄stīm, 3. l. mn. ùčvr̄ste, imp. učvŕsti, aor. učvŕstih, prid. r. učvŕstio, prid. t. ùčvr̄šćen 1. učiniti što čvrstim, tako da se ne pomiče ili ljulja [~ stup] 2. pren. učiniti što sigurnijim, odlučnijim ili jačim [~ svoje uvjerenje] • učvŕstiti se povr. čvrsto zauzeti kakvo mjesto ili položaj [~ se na vodećem mjestu; Vojnici su se učvrstili na položajima.]; vidski paranjak: učvršćivati

učvršćìvāč

im. m. G učvršćiváča; mn. N učvršćiváči, G učvršćiváčā 1. kem. kemijska smjesa koja se upotrebljava da što učini čvršćim i otpornijim 2. predmet ili tvar kojom se što učvršćuje [~ za kosu; ~ za nokte]

učvršćívānje

im. s. G učvršćívānja 1. postupak kojim se što čini čvrstim 2. pren. postupak kojim se što čini sigurnijim, odlučnijim ili jačim 3. čvrsto zauzimanje kojega mjesta ili položaja

učvršćívati

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. učvr̀šćujēm, 3. l. mn. učvr̀šćujū, imp. učvr̀šćūj, aor. učvršćívah, imperf. učvr̀šćīvāh, prid. r. učvršćívao, prid. t. učvr̀šćīvān 1. činiti što čvrstim, tako da se ne pomiče ili ljulja [~ stup] 2. pren. činiti sigurnijim, odlučnijim ili jačim [~ uvjerenje] • učvršćívati se povr. čvrsto zauzimati koje mjesto ili položaj; vidski paranjak: učvrstiti

ȗći

gl. svrš. neprijel. prez. 1. l. jd. ȗđēm, 3. l. mn. ȗđū, imp. úđi, aor. úđoh, prid. r. ùšao, pril. p. ùšāvši 1. doći ili pristupiti u koji prostor [~ u školu]; sin. unići zast.; ant. izići 2. doći u teško stanje [~ u krizu; ~ u rat]; ant. izići 3. pren. a. početi sudjelovati u čemu [~ nespreman u utakmicu] b. prodrijeti u što kako bi se bolje razumjelo [~ u srž problema] c. dosegnuti određenu životnu dob [~ u pubertet; ~ u tridesete; ~ u zrele godine] 4. pristupiti kakvu društvu, organizaciji i sl. [~ u stranku]; ant. istupiti, izići  ~ u brak razg. 1. v. oženiti se pod oženiti 2. v. udati se pod udati 3. v. sklopiti brak pod sklopiti, vjenčati se pod vjenčati; vidski paranjak: ulaziti

ȗd

im. m. G úda; mn. N údovi, G údōvā anat. dio ljudskoga ili životinjskoga tijela koji strši iz trupa i služi za kretanje ili hvatanje te za napad ili obranu  spolni ~ muški spolni organ; sin. penis, udo

ȕdāh

im. m. G ȕdāha; mn. N ȕdāsi, G ȕdāhā uvlačenje zraka u pluća u jednome dahu; sin. udisaj

udàhnuti

gl. svrš. prijel. prez. 1. l. jd. ùdahnēm, 3. l. mn. ùdahnū, imp. udàhni, aor. udàhnuh, prid. r. udàhnuo, prid. t. ùdahnūt 1. uvući zrak u pluća [~ kroz nos; ~ kroz usta]; ant. izdahnuti 2. uvući što u dišne putove [~ otrovne pare; ~ prašinu]; vidski paranjak: udisati

ȕdaja

im. ž. G ȕdajē; mn. N ȕdaje, G ȕdājā stupanje ženske osobe u brak [djevojka za udaju; spremati se za udaju]; ant. ženidba

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Školska knjiga